Zašto se osjećamo premoreno, iako “ništa konkretno nismo radili”? Zvuči poznato?
Probudiš se, pogledaš u telefon “samo na minut”, pojavi se poruka, obavještenje, neko ti je poslao meme, stigao novi mejl. Otvoriš Instagram da pogledaš nešto sitno – prođe 25 minuta. Paralelno pokušavaš da isplaniraš dan, sjetiš se da nisi odgovorio/la na neku poruku od jučer, i već osjećaš lagani pritisak u grudima.
Dobrodošli u vrijeme emocionalne iscrpljenosti – one tihe, nevidljive, ali sveprisutne vrste umora koja ne dolazi zato što fizički radimo mnogo, već zato što smo konstantno mentalno i emocionalno dostupni svima, za sve.
Savremeni tempo života i digitalna svakodnevica stvaraju iluziju stalne povezanosti. U teoriji, sve je lakše – možemo sve da završimo iz kreveta, sve je “na klik”, dostupni smo u svakom trenutku. Ali u praksi, naš mozak nikada nije stvarno u miru. Svaka poruka je mali zahtjev za pažnjom, svaka notifikacija prekida tok misli, svaka nova informacija zahtijeva emocionalni i kognitivni odgovor – pa makar to bio samo pogled, like ili brzo “važi”.
Zamislite to kao da imate desetine malih vrata u glavi – svaka sitnica otvara još jedna. I prije nego što stignete da ih zatvorite, već je neko zakucao na sljedeća.
Mentalno preopterećenje
Psiholozi to zovu kognitivno i emocionalno preopterećenje. I nije to neki “novi sindrom” koji je izmišljen da opravda lijenost. Naprotiv, to je stanje u kojem se sve više ljudi nalazi – bez da su svjesni šta ih zapravo umara.
U praksi to izgleda ovako:
- Teško se fokusiraš duže od 10 minuta na jednu stvar.
- Osjećaš se “ispražnjeno”, iako nisi radio/la ništa konkretno.
- Svaka nova obaveza izaziva nervozu ili otpor.
- Počinješ dan s dobrim namjerama, a završavaš ga s osjećajem da si “potrošen/a”.
Naš mozak nije dizajniran za ovu količinu stimulacije. Iako živimo u 2025, naš mozak je i dalje evolucijski podešen za opstanak u mnogo jednostavnijem svijetu – svijetu gdje nisi morao da procesuiraš stotine informacija dnevno, odgovaraš na 20 poruka dok kuhaš kafu i, pritom, pratiš šta se dešava u svijetu.
Ta konstantna stimulacija troši naše emocionalne resurse – poput baterije koju punimo u snu, a trošimo čim otvorimo oči.
Zato je danas sve više ljudi:
- mentalno iscrpljeno,
- emocionalno ravnodušno,
- lako iritabilno
- ili jednostavno – “prazno”.
Šta možemo da uradimo po tom pitanju?
Ne, ne moramo svi da živimo u svijetu bez Wi-Fi-ja, niti je to rješenje, ali možemo napraviti male korake koji prave veliku razliku:
- Isključi obavještenja koja ti ne trebaju
Ne moraš da znaš čim ti stigne novi mejl ili neko postavi storij. Realno – svijet neće stati. - Uvedi “nedostupno vrijeme”
Bar 30 minuta dnevno – bez telefona, poruka, ekrana. To vrijeme nije luksuz, to je mentalna higijena. - Pojednostavi komunikaciju
Ne moraš na svaku poruku da odgovaraš odmah. Ako se osjećaš preplavljeno – to je signal, ne slabost. - Budi nježan/na prema sebi
Ako se osjećaš iscrpljeno, iako “nisi radio ništa teško” – možda si jednostavno bio previše izložen. Daj sebi dozvolu da staneš.
Za kraj – nije tvoja krivica, ali jeste tvoja odgovornost!
Nisi ti “preosjetljiv/a”, lijen ili slab – samo si preplavljen/a. I to je realnost koju dijeliš sa hiljadama drugih ljudi koji svakodnevno funkcionišu ispod svojih kapaciteta jer misle da “moraju još malo da izdrže”.
Ali tijelo i um ne znaju za to – oni znaju samo kada im je dosta.
Zato, ako ti se često dešava da kažeš:
“Ne mogu više da gledam ni u ekran ni u ljude…” – znaj da nisi sam/a i znaj da možeš sebi da kažeš: “Danas biram da se zaštitim.”
I to je sasvim dovoljno.
