U društvu koje često slavi samostalnost, snalažljivost i “uspjeh vlastitim rukama”, nije neobično da ljudi razviju duboko ukorijenjeno uvjerenje da je traženje pomoći znak slabosti. Biti samostalan/na svakako je važna životna vještina, ali što se događa kada ta samostalnost postane način preživljavanja, a ne svjestan izbor? Tu dolazimo do pojma hiperneovisnosti.
Hiperneovisnost je obrazac ponašanja u kojem osoba vjeruje da mora sve obaviti sama – emocionalno, mentalno i praktično. Odbija pomoć, čak i kada bi joj ona olakšala svakodnevicu ili donijela emocionalno olakšanje. To nije snaga. To je često posljedica iskustava u kojima je osoba naučila da se ne može osloniti na druge. Možda je u djetinjstvu bila izložena situacijama u kojima nije bilo emocionalne podrške, gdje je pomoć bila uvjetovana ili izostala u trenucima kada je bila najpotrebnija. Možda su povjerenje i sigurnost u odnosima bili narušeni, pa se osoba naučila oslanjati isključivo na sebe – jer je to tada bio jedini način da preživi emocionalnu bol.
Odrastanjem, ta rana se često pretvori u uvjerenje: “Ako sve držim pod kontrolom i nikome se ne otvaram, niko me ne može povrijediti.” Ali cijena toga je visoka. Hiperneovisni ljudi često osjećaju duboku usamljenost, iako su okruženi ljudima. Teško im je izraziti vlastite potrebe ili ranjivost, jer ih je strah da će biti pogrešno shvaćeni, odbijeni ili, još gore, iznevjereni.
Ono što mnogi ne vide jeste da hiperneovisnost nije istinska sloboda – to je emocionalni oklop. I taj oklop ne štiti, nego sputava. Oduzima nam priliku za iskrene, duboke odnose, za osjećaj pripadnosti i bliskosti. Oduzima nam mogućnost da budemo podržani.
Psihološko savjetovanje može pomoći da se ovaj obrazac prepozna, razumije i postupno razgradi. Kroz rad s psihologom/injom, osoba uči da nije slabost priznati da ne može sve sama. Uči da postoje načini da se oslanjamo na druge, a da pri tome ne izgubimo kontrolu nad vlastitim životom. Uči kako izgraditi zdrave granice, razviti povjerenje i dati sebi dozvolu da bude ranjiva – jer upravo u toj ranjivosti leži prava snaga.
Kako prepoznati hiperneovisnost?
Ako ste skloni:
- Odbijati pomoć čak i kad ste iscrpljeni,
- Teško se otvarate drugima,
- Uvijek “držati stvari pod kontrolom”,
- Imati osjećaj da ste jedino vi odgovorni za sve,
- Osjećati anksioznost ili krivicu kada trebate podršku…
Kako se nositi s hiperneovisnošću?
- Prepoznajte obrazac – osvijestite gdje i kada automatski odbijate pomoć.
- Istražite korijen – uz podršku psihologa/inja možete razumjeti zašto je taj mehanizam postao vaš “saveznik”.
- Uvježbavajte ranjivost – počnite s malim koracima: zatražite pomoć u svakodnevnim stvarima, razgovarajte iskreno s bliskom osobom.
- Radite na povjerenju – ne prema svima odjednom, nego postepeno, kroz iskustva koja potvrđuju da niste sami.
Ne moramo sve sami. I nikada nismo ni trebali!
Vaše psihološko savjetovalište Spin
