Sila je oružje slabih, nenasilje je oružje jakih.- Mahatma Gandi
Nerijetko, zbog užurbanog načina života, iskrivljene slike realnosti, u potpunosti zanemarujemo važnost i potrebu razgovora, brigu i “održavanje” porodičnih i socijalnih odnosa s drugima. Sve ove pojave dosta utiču na to da se ljudi udaljavaju međusobno jedni od drugih, da postaju manje empatični za potrebe drugih i različitih, te da razvijaju neki od oblika nasilničkog ponašanja.
Vršnjačko zlostavljanje, kao danas jednu od vrlo čestih pojava, možemo definisati kao ponašanje koje ima za cilj nanošenje fizičke ili emocionalne boli i neugode vršnjacima. Dakle nasilje ne mora biti samo udarac, to može biti i ružna riječ upućena drugome, namjerno socijalno izoliranje vršnjaka, materijalno ili ekonomsko nasilje, kulturalno nasilje, te seksualno nasilje među vršnjacima. Međutim, u ovom savremenom vremenu, dosta izraženo je i tzv. cyberbullying, odnosno vršnjačko zlostavljanje putem interneta, gdje ističemo društvene mreže, kao jedan od posebnih rizika.
Kako se osjeća žrtva?
Prva reakcija nakon pretrpljenog zlostavljanja jeste povlačenje, osjećaj nesigurnosti, osjećaj napuštenosti, izolarinosti od drugih, što za posljedicu ima nisko samopouzdanje, viđenje sebe neuspješnim/neuspješnom, neadekvatnim/neadekvatnom, izbjegavanje socijalnog kontakta, teškoće sa spavanjem, razvoj anksioznosti pa čak i depresije. Kada takav osjećaj bespomoćnosti dosegne vrhunac, osoba može postati sklona samoozljeđivanju i suicidalnim idejama, što je poseban alarm za traženje psihološke pomoći.
Šta kada prepoznamo vršnjačko nasilje?
Prvo šta trebamo učiniti kada prepoznamo ovaj oblik nasilja jeste vjerovati i biti podrška osobi, koja je zlostavljana, bodriti ga/bodriti je da iskaže ono što osjeća, i šta im se dešava, jer svakim prešućivanjem, situacija se samo produbljuje. Moramo da budemo veoma oprezni, i da prepoznamo na vrijeme nasilje, jer će žrtve zlostavljanja obično negirati problem i nuditi more objašnjenja da bi nas uvjerili u suprotno od onoga što mislimo. Uvijek budi spreman/spremna da kontaktiraš roditelje te osobe, profesore, psihologe i pedagoge, koji će dalje podsticati kod tih osoba to da kada se osjete ugroženo da potraže pomoć, te da ne prešućuje problem.
